U ono herojsko i udarničko vrijeme moje se malo Žrnovo, a u njemu još manja Postrana na velikoj karti napretka i blagostanja vidljivih kroz ogromna dostignuća petoljetki, planova, udarničkih radova i trudodana nisu mogli niti primijetiti, ali smo imali nešto što mnoga, pa ni veća mjesta nisu u to vrijeme imala: pravo kazalište i pravu kino dvoranu.
Da, gospodo, pravo pravcato kazalište s dvoranom, pozornicom i galerijom.
Negdje početkom prošlog stoljeća je naš napredni Postranjanin, stari Pavuleto, sagradio kuću za stanovanje u sredini našeg sela. Konoba, kuhinja, jedna soba i tinel u prizemlju, a na prvom katu velika dvorana s pozornicom, s galerijom i s dvije minijaturne sobe u koje se je ulazilo ravno s pozornice. Jedna su vrata iz gornjeg dvorišta vodila u dvoranu, a druga, takodjer iz dvorišta preko 5 stepenica, na pozornicu. Kroz ta ista vrata su ulazili i glumci na pozornicu, i stanari kuće u svoje spavaće sobe.
Preko zida od vrata od soba je bila obješena velika bijela plahta, a iznad nje su naši vrijedni skojevci od krep papira izrezali i nalijepili neizostavnu parolu tog vremena
SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU !
S vremenom su onaj podupirač na R i krila sa Š bili pali, pa se je moglo pročitati
SMPT FASIZMU – SLOBODA NAPODU !
Borci su na to upozoravali, ali skojevci nisu imali vremena to popraviti, pa je tako ostalo.
Galerija je služila da na njoj sjede naše babe i tete i pomno gledaju što se u dvorani za vrijeme plesa dogadja, poglavito ako je medju plesačicama bila njihova kćer, unuka ili nećakinja. Za vrijeme kino predstava na sredini galerije je bio postavljena kino aparatura. Po sredini dvorane su visjele 3 velike gole žarulje, radi čega su se morale pogasiti sve ostale po kućama u Postrani, jer dinamo iz prese nije imao dovoljno snage za sve osvijetliti.
Što je staroga Pavuleta navelo da, umjesto da sagradi komotnu kuću za stanovanje, napravi privatno kazalište, nitko ne zna. Moguće je da je on to napravio za inat Prvome Selu koje je imalo neku dvoranu gdje su se održavali plesovi, što se je zvalo “socij“, i u kojoj su glavnu riječ vodili orjunaši. U Postrani su većinu činili Radićevci, pa se inicijativi barbe Pavuleta i toj dvorani može zahvaliti što se nisu u istoj dvorani skupljali jedni i drugi, pa je mnogo manje glava bilo razbijeno u ono vrijeme kada se je s njima još moglo misliti. Ali poslje je došlo vrijeme jednoumlja i direktiva, pa nije bilo razbijenih glava, čak niti ako bi neki mladić iz Postrane bacio oko na curu iz Prvog Sela ili obratno.
U tom su se pravom kazalištu prikazivale predstave mjesnih glumaca-amatera, a za neku posebnu prigodu su naši dide još prije Drugog svjetskog rata bili pripremili i izveli predstavu “Nikola Šubić Zrinski”. Prilikom prve izvedbe na svečanu izjavu glavnog glumca “Ja san kralj Petar Zrinski”, netko iz publike replicirao: “Ti si govno, oli te mi ne poznamo”! Eto, to je bio povijesni početak interaktivnog teatra o čemu su teatrolozi govorili tek 30-40 godina kasnije.
 |
 |
|
Pozornica. Lijevo gore se vidi mjesto gdje su bila vrata za ulaz. Sobice kojih više nema su bile uz prozore. |
Galerija s kamenim stubištem. Desno su vrata za ulaz publike. |
Redovito su se u dvorani priredjivali plesovi, a u vrijeme poklada subotom, nedjeljom popodne i nedjeljom uvečer. Prije plesa smo mi djeca bili zaduženi da s domaćim sapunom od kauštike namažemo pod od borovih dasaka i za to smo imali pravo popeti se na galeriju i gledati parove kako plešu. Plesalo se je pod taktovima harmonike, “po starinsku”, uz svirku pokojnih Drageta, Škajkota, Hajdeta, Kaduje i ostalih domaćih samoukih glazbenika.
U toj dvorani smo gledali prve filmove (sovjetske, naravno), odmah nakon rata, pa je ona bila centar svekolike kulture i prosvjete, sve do izgradnje Zadružnog doma u Kampušu, sredinom pedesetih godina. Od tada je Pavuletova kuća prestala biti naš drugi dom, a Kampuš je postao centar našeg večernjeg zabavno-kulturnog, pa i političkog života.
Pavuletova kuća je još uvijek na svome mjestu, s dvoranom, galerijom i pozornicom, ako štovani kurijozni čitatelju dodješ u Postranu, možeš ju doći vidjeti.
Ante I. Curać
3 veljače 2007