UTJECAJ NENAMJERNI MIKOTA SABLAŠĆINE NA SEDMU UMJETNOST
Postrana je odmah nakon drugoga rata imala pravo pravcato kino. Dok su druga sela čamila u mraku, mi smo uživali kao da je Nikola Tesla rodjen u Blejalovu Selu ili u Roguji. Mi smo u Postrani dijelili čuda napretka čovječanstva s ostalim naprednim svijetom. Današnjem se pučanstvu može činiti smiješnim što je ondašnji narod uživao u primitivnom crno-bijelom filmu, ali gospodo, imajte malo razumijevanja za kontekst vremena i prostora. Pitajte vaše djedove i bake dali su oni četrdeset i šeste, sedme, osme imali prilike gledati filmove u svojim selima! Baba Kata je pošla jedanput i izišla nakon par minuta tvrdeći da je sve to napravljeno “po vraštvu”, što znači izvan djelovanja ruke Božje. Nama djeci je znala reći “Što grete jopet u kino, a bili ste prošlu setemanu”!
U kinu smo tada, kako je i bio red gledali sovjetske filmove. To nije imalo veze sa Petoljetkom, već s činjenicom da su pokojni Ive i Tino Šegedin bili iz naše Postrane, odnekud su donijeli kino projektor i kreštav zvučnik i mi smo iz naših zadimljenih kominih ulazili ravno u magičan svijet Ajzenštajna, Končalovskog, Koznjiceva i drugih velikana sovjetskog filma.
Pred neprosvijećenim očima našega naroda su po bijelom lancunu obješenom na pozornici preko vrata od soba Pavuletove kuće šetale crno-bijele slike herojskih filmova, što se je kasnije zvalo sedma umjetnost.
Kako sav narod nije bio pismen, neke su žene slova koja su se micala na dnu platna čitale naglas. Svi u dvorani su morali slušat čitanje naglas, čak i oni koji su znali čitat i kojima je to išlo na živce. Ali je poštovanje prema našim tetama bilo jače od mogućeg prigovora.
Radi starog projektora filmovi su često bili prekidani, što je publika koristila za zapalit cigaret i malo proćakulat medju sobom.
Redovito bi se, usred projekcije filma otvorila vrata što su vodila na pozornicu, kroz koja bi polako ušla pokojna teta Vica s noćnom posudom u ruci, a za njom četvero unučadi, jedan drugomu do uha. Teta Vica bi polako otklonila lancun, otvorila vrata od sobe i pustila djecu da udju prva, pa bi ona ušla za njima. Njih filmovi nisu zanimali.
Činilo nam se je da teta Vica drži onaj lancun predugo vremena i slika je bježala po njemu, ali se narod nije usudio požurivati tetu Vicu, jer ipak smo bili u njenoj kući, a narodna vlast je dvoranu bila proglasila svekolikim općim dobrom pa nitko nije platio ulaznicu jer je kino isto bilo narodno. Imao je narod razumijevanja za njen gnjev koji je ona mogla ispoljiti jedino na način da onaj lancun drži otklonjen malo više vremena. Susjedi su vikali na glas: “dobra noć, teta Vica! ” Imalo se je tada rišpeta i poštovanja prema teti Vici.
Miko Sablašćina, jedan od 4 sina pokojnoga Mirota (Sablašćina im je bio obiteljski nadimak, a prezime im je Batistić) je mogao imati 17-18 godina, što je u to vrijeme bila dob kada su našoj muškoj mladosti počele “ženske dohodit na pamet“. Mikota su najbliži prijatelji zvali „Sablast“, a kad je nakon nekoliko godina došao u kuću pokojnoga Antića Buzulije zaručit mu kćer Mariju, stari Antić mu je rekao: “Mladić nisi bi nikakav, a hoćeš li bit čovik to ćemo vidit“.
Jedanom naravnom ratni film je zapravo okosnica ove priče. „Ona brani Domovinu“ se je zvao. U njemu su po običaju dominirale scene borbi vatrenim oružjem. Topovi su urlali, mitraljezi štektali, letjele su kuće u zrak, vojnici su padali (više njihovi, koje smo zvali Švabe, nego naši, tj ruski). Dim i vatra po cijelome lancunu. On, komesar, bio je mlad, visok, plave kose, čvrsta pogleda, mišićav i odlučan, a ona je bila krhka, blijeda, svijetlokosa, lijepog lica, takodjer čvrsta pogleda i nosila je bijelu bluzu ispod vojničke uniforme. Negdje pred kraj filma, nju je preko prsiju zahvatio rafal švapskog šmajsera i on ju je dok je padala primio na svoje muške ruke. Iako je film bio crno-bijeli, svima je bilo jasno da je ona crna mrlja što se širi po njenoj bijeloj bluzi zapravo krv i da ona umire. U njegovom se je pogledu miješala bol i želja za osvetom, a ona je imala polu zatvorene oči i jedva je disala.
Naše u ženske, a kako i neće, suznih očiju šmrcale i glasno brisale noseve u traverse, a muški su stiskali šake i škrgutali zubima u želji za osvetom.
Sovjetski film nije bio podlegao malogradjanskom zapadnjačkom kapitalističkom ukusu, pa u njemu nije bilo happy enda, gospodo. Sve sam goli život, patnja, muka, žrtve, bol i smrt. Scena koja se je odvijala pred našim očima pri kraju filma je bila vrhunac tragedije, osjećaja, ponosa, rodoljublja, mržnje (prema neprijatelju) i nježnosti.
I dok su u tragediji pred nama jedan mladi život i ljubav polako odlazili u nepovrat, iz dna dvorane se je čuo glas Mikota Sablašćine:
“Ćapa je za sise!“
U dvorani je u tren nastala grobna tišina, a onda si čuo ženske glasove “srami se!“ i “prasac!“, a neke su vikale “hodi ćapaj mater za sise!“.
Neki su se muški, pretežno prvoborci i skojevci, digli na noge da se odmah obračunaju s divljakom. No Miko je Sablašćina bio visok i jak a imao je još tri brata i žestoku mater od skoro sto kila, pa su se naši napredni rodoljubi brzo ohladili i vratili na svoja mjesta.
Nije Miko imao ništa protiv sovjetskog filma. On je samo želio naglasiti priliku koja se našoj mladosti u ono vrijeme teško mogla dogoditi u našemu malomu selu. Držati žensku na rukama, a ne ćapat je za sise! Ko je to vidi!
Malo nakon ovog dogadjaja je Miko sa 4 vršnjaka uzeo očevu barku s kojom su veslajući pobjegli u Italiju, pa je Postrana odahnula vidjevši da ga narodna vlast neće moći ispitati zašto je ono rekao i tko stoji iza njega. Nakon Italije je otišao u Australiju, zaručnicu Mariju je pozvao k sebi i tamo su ostali zajedno do prije par godina. Vratili su se u Postranu kao penzioneri. Prvo je umrla Marija pa onda Miko i pokopani su na Žrnovskom groblju.
Sad se ti, dokoni i kurijozni čitatelju, pitaš kakve veze ima Miko Sablašćina sa svjetskom filmskom industrijom, ili sto se danas zove sedmom umjetnošću? A jesi li u kojem sovjestkom filmu vidio da muški ćapaje žensku za sise? Neka se najde jedan povijesničar ili kritičar filma koji će tako nešto nać u filmovima onoga vremena!
Jesi li to vidio čak i u kojem amerikanskom filmu iz tih godina bez obzira na happy-end?
Svakako da nisi, prema tome se taj uzvik Mikota može uzeti kao pra ideja za kasnije filmove.
Jer je činjenica da su se u talijanskim (neorealizam) i francuskim (novi val) filmovima tek u 60-tim godinama ženske ćapavale za sise, a u američkim još kasnije!
Možda je Miko za vrijeme boravka u izbjegličkom logoru u Italiji sreo kakvog budućeg režisera i ispričao mu svoje vidjenje odnosa muški-ženska na filmu, ili je to učinio za vrijeme boravka u Australiji? Miko se nije izjašnjavao po tome pitanju, ali je moda ćapavanja ženskih za sise ušla u svjetsku filmsku industriju i u njoj se je zadržala do danas.
Možda će se jednoga dana na ulazu u dvoranu barba Pavuleta postaviti spomen ploča koja će budućim pokoljenjima svjedočiti o ovome dogadjaju koji je svakako bio povijesni, a vi govorite što hoćete.
Ante I. Curać
3 veljače 2007