Tek što je završio onaj prokleti rat, već u prvoj petoljetki, nad našu napaćenu zemlju navukla se je teška napast koja se je zvala KOLEKTIVIZACIJA. Današnja mladost vjerojatno ne zna značenje te riječi, pa evo objašnjenja: po uzoru na velikoga brata i njegovu ideologiju (još smo bili u bratskim odnosima) naše su napredne i razborite snage počele primijenjivati marksističko-lenjinističku ideju o društvu bez klasa i bez privatnog vlasništva. Najprije su govorili: “zemlja onima koji ju obrađuju”, a zatim se je to pretvorilo u: “zemlju treba udružiti u seljačke radne zadruge”, po uzoru na sovjetske kolhoze i sovhoze. Eto, to se je kod nas zvalo kolektivizacija. U dušu nasega seljaka uvukao se je mračni osjećaj da će izgubiti svoju zemlju, što se je dobrom dijelu njih, nažalost, i dogodilo.
Slavonski seljaci su gubili živote odupirući se toj ideji, a agitprop je na sva zvona trubio o ogromnoj sreći koju ti seljaci osjećaju u momentu kada shvate da zemlja više nije njihova. Bilo je još i otkupa u naravi (žito, ulje, vino & ostali poljoprivredni proizvodi), kojega je narod zvao “dobrovoljno na silu” ali je to tema za drugu priču.
Moje malo Žrnovo nije od početka davalo velike važnosti vijestima koje smo slušli na rijetkim radio aparatima ili člancima u novinama koje je naš poštar redovito donosio u čitaonicu naseg KPD Bratska Sloga, a pokojni Šurke ih je okupljenom pučanstvu naglas čitao u postolarskoj radionici u Repka svaki dan prije večere.
Jedne je večeri na taj način došla do našeg naroda strašna vijest: Rusi su učinili atomsku bombu! Narod se je zabrinuo, kako i neće, skoro svi su bili za Amerikance, ali to nisu smili reć. Komunisti su bili oduševljeni i tumačili da je to znak da će uskoro Sovjeski Savez preteći Ameriku u svemu. Zabrinutost je trajala sve dok pokojni Kosta nije rekao: “Sve to ni istina što tun piše. Rusi su donili sobon na sastanak jednu kašetu i rekli da je to atomska bomba. A u kašeti su možda bile pajke od tikve”. Narod je s time objašnjenjem bio zadovoljan i više se ta bomba nije spominjala.
Naši seljaci nisu bili zemljoradnici, jer ono što su imali i što su obradjivali se i nije moglo zvati zemljom. Oni su sebe zvali težaci. Tako je i moj pokojni dida Antonj kod prvog popisa pučanstva na upit popisivača što mu je zanimanje rekao “stavi težak”. Vjerovali su da njihovi vinogradi i maslinici s više kamenja nego zemlje neće upasti u oko naprednim snagama zaduženima za uvjeravanje naroda da je kolektivizacija zapravo vrhunsko dostignuće čovječanstva, nešto skoro kao nirvana.
Ali kad je u Blatu osnovana prva seljačka radna zadruga na otoku, vrag je odnio šalu. Blato je imalo narodnog heroja, vjerojatno i više njegovih pomoćnika i zamjenika, pa je služilo za uzor ostalim selima na otoku. Narod se je malo više zabrinuo, ali ne još jako.
A kad je osnovana druga seljačka radna zadruga u Smokvici, što je desetak kilometara bliže našem Žrnovu, naši su se težaci smrknuli. Jad i čemer se je uvukao u njihove duše. Spustili bi glas i obazirali su se kad su govorili medju sobom, u širokom luku su izbjegavali susresti se s kojim od naših skojevaca i svijesnih drugova. Kad bi bio najavljen zbor mještana, bez obzira na temu, pravili su se da su bolesni i nisu iz kuća izlazili po dva tri dana.
Navečer za kominom baba Kata je govorila “ne bilo jin dosta”, a kad bi se diskusiji pridružio koji susjed, bila je još žešća “kuga-jih-pomela” i “strila-jih-ubila”. Dida Antonj je govorio “uh”. Bio je to jedan specifičan “uh” koji je dolazio iz dna težačke duše i iz ukočenih prstiju koji su se cijeloga života omotavali oko držala od motike, a ujedno i prijeteći koji je se mogao otprilike prevesti “neka samo dojdu pa će vidit svoga Boga”. Uz to je brusio kosor kojega je od tada stalno držao blizu sebe. Dida je bio uvjeren da će njemu oštar kosor, kojim je inače sjekao kite planike i česvine za nahravit brave, biti najbolji argument za obranu svojega Zaglava, Maloga Dolca i Česvinice, vinograda koji su hranili našu obitelj.
Nategnuta atmosfera, neizvjesnost i strah u našem malom selu su potrajali dok se nismo svadili s velikim bratom, a onda je se o kolektivizaciji, barem u Žrnovu, prestalo govoriti. Odakle je i zašto došla direktiva o zaustavljanju te velike i napredne ideje nitko nije pitao. Naši su težaci bili sretni što su mogli i dalje sami obradjivati svoje dolce, pa u detalje nitko nije ni želio ulaziti. Naše su babe i tete, sretne i zadovoljne, gonile u pašu svoje mršave koze i ovce, kojima je isto bila prijetila opasnost da se nadju u velikom zajedničkom stadu koje će nas čoporativno odvesti u bolju budućnost.
To je bilo vrijeme kada smo bili braća po oružju i po političkoj liniji, pa je narod očekivao da će veliki brat pomoć malog brata u brašnu (u nas se je to zvalo muka), u patatima, u mesu i u ostalim dnevnim potrebama, jer je vladala nestašica i neimaština. Na velikim zborovima se je pjevalo:
Amerika i Engleska
Bit će zemlja proleterska
A oni žešći iz Blata su dodavali:
A kad dojdu braća Rusi
Živit ćemo kako pusi !
Čekalo se je godinu dana, pa drugu, pa treću, a ruska pomoć nikako da dodje, a onda je došla strašna vijest koja je šokirala onaj dio naroda koji je bio napredan i svijestan: “svadili smo se s Rusima”!
A o razlogu svadje se je samo govorilo na zatvorenim sjednicama lokalnog komiteta SK.
Običan narod nije mogao znati razlog svadje, ali kurijozitad čini svoje. Kad bi se pred večer skupili ispred zadruge na malu ćakulu, najčešće pitanje je bilo: “zašto su se svadili Staljin i Tito”?
Pokojni barba Čive je rekao: “a biće se svadili radi mrginja“.
“Ludonjo, mi nimamo mrginja s Rusima”, poklopio ga je pokojni Šurke koji je bio malo bolje upućen u zemljopis, jer je svaki dan čitao novine u Bratskoj Slogi.
“Foši su se svadili na kartama”, dodao je pokojni Miro Maslo. Svadja na kartama je bila uobičajena kod našeg običnog naroda, koji je igrao na karte nedjeljom popodne, pa je to prihvaćeno od dosta nazočnih.
No, tu je teoriju odmah razbio pokojni Fažana izjavom: “Ja san ču da su se svadili radi nike ženske!”.
E, ovo zadnje je umirilo duhove našeg naroda, pa nisu istraživali dalje. Svadja radi ženskih je bilo i kod nas u selu, pa kako neže bit i drugdje. Drugih razloga za svadju izmedju muških naš narod nije poznavao. Ženske su se svadjale radi dice, kokoši, koza koje bi ušle u tudji vrtal, dugoga jezika a i radi čistoće u dvoru, jer su jedna drugoj znale reći naglas: “šporkujo”! A to bi se već završilo i na kojoj pljuski ili potezanju za kosu.
O razlozima svadje izmedj svijesnih drugova je govorilo sve manje i sve tiše, jer je nekoliko naših mještana nestalo iz sela, a nije se znalo gdje su pošli. Vratili su se nakon 3-4 godine, dosta mršaviji, dobro pocrnili od sunca, a nisu puno govorili gdje su bili. Kasnije smo mi dica u školi čuli da je to bilo radi inforbiroa, a što je to inforbiro ni meštar Traš ni meštar Karlo nam nisu znali reć, ili ih je možda bilo strah da ih ne pošalju na onaj otok gdje ništa ne raste.
Jedina opasnost koje bi se ponekad nadvila nad naše malo selo su bili gromovi i munje (što se je u nas zvalo “strila”) koji su pratili obilate jesenske i proljetne kiše. Tada bi moju sestru i mene pokojna baba stavila u krilo da nas odbrani od groma nebeskoga i izmolila bi svoju molitvu:
“Udri grome u visoke gore,
di se Svete Mise ne govore,
di ovčica ne bleje,
di tovarčić ne reve.”
Još je bilo versih koje sam zaboravio.
Nikada, koliko se sjećam, nije “strila” udarila ni u koga od naših težacih ni od naših brava, pa ja i dan danas čvrsto vjerujem da su molitve babe Kate dolazile do ušiju Onoga koji odlučuje i da se je on obradovao što na zemlji ima takvog zagovornika. Siguran sam, nadalje, da Mu je moja baba Kata danas vrlo blizu i da će Mu reći koju riječ kada na mene dodje red napustiti selo moje malo.
Dogodilo se je, treba priznati, da je nekoliko puta grad potukao vinograde, ali i za to ima objašnjenje: kako se je približavala oluja, tako bi naši težaci išli po ključ od crkve Svetoga Roka i zvonili bi da rastjeraju crne oblake iz kojih su “strile” sijevale i gromovi grmjeli a krupni grad tek što nije potukao cijelo selo. Pokojni barba Pavuleto je govorio: “Zvonite, zvonite da ga odlatite od sela da mi može otuć Unimija.” Tamo je bio njegov najveći vinograd.
Tako bi se i dogodilo: grad bi zaobišao selo u kojemu nije bilo vinograda i istresao bi se po Hrastovi, po Unimijama, po Smrču i po Zaglavu, po našim vinogradima do kojih glas Božjega zvona s naše crkve nije dopirao. Barba Pavuleto je imao vinograd na Unimija, što je oko 300 metara daleko od vinograda u Stivinj dol, čiji je vlasnik bio Tare. Grad je potukao Unimija, a nije potukao Stivinj dol, što je barbi Pavuletu činilo da se jada svakome koga bi sreo na putu: “Meni što gren svaku nediju na misu je otuka, a Taretu komunisti što ne viruje ni u palicu ni otuka. Sad ti meni reci jeli to pošteno?”, postavljao je pitanje sebi i svima koji su ga slušali. Narod se, naravno, nije upuštao u diskusiju o volji svevišnjega, pa ga je tješio uzrečicom: “A što ćeš, moj Pavle, svo zlo s tin pošlo”.
“Bog vidi opačinu kroz debelu oblačinu”, uvjeravale su one za koje se je u selu znalo da nisu na posve pravome putu što se tiče naše Crkve i naše Vjere.
Ante I. Curać
Travanj 2005