TAKO BIJAŠE U POČETKU ŽRNOVO & POSTRANA U ONO VRIJEME
Teško ćeš, štovani čitatelju, na zemljopisnoj karti naći Žrnovo, osim ako s povećalom ne gledaš otok Korčulu. Pa kad ti se otok poveća, pogledaj prema njegovom istočnom dijelu. Odmah ispod grada Korčula upisano je moje malo selo koje zajedno s njegovim stanovnicima čini temu ovih mojih pripovjedaka, izvuklih iz sjećanja iz vremena socijalističke obnove i izgradnje. Žrnovo nije imalo narodnih heroja, ali je imalo prvoboraca, skojevaca i komunista, te pučanstvo koje je teškim trudom obradjivalo siromašnu zemlju, hraniteljicu naših obitelji.
Žrnovo se je smjestilo na širokoj visoravni u sredini otoka (da nas ne vidu gusari, tumačili su nam u školi) oko nešto malo plodnih polja, a sastoji se od 4 zaselka: Brdo, Prvo selo, Kampuš i Postrana. U Postrani, gdje sam rodjen u kući svog djeda, kako je to bio tada običaj, se dogadja najveći dio mojih priča koje ćeš, ako te bude volja, pročitati do kraja. Ja sam ih napisao u spomen mojih baba i dida (Marija i Marin, Kata i Antonj) koji su me u onom općem siromaštvu držali kao kap vode na dlanu jer sam bio prvi unuk u obje obitelji.
U govoru mojih susjeda i mještana upotrebljavam lokalne izraze i poštapalice, koje kako vam se čini, nemaju veze s Hrvatskim jezikom. Ne pada mi na pamet prevoditi ih ili ih objašnjavati u fusnotama. Ako želite točan prijevod dojdite u Žrnovo, provedite u njemu par dana pa ćete shvatiti svo bogatstvo Žrnovskoga jezika, čime moji mještani i ja dajemo svoj doprinos oplemenjivanju i obogaćivanju Hrvatskog književnog jezika.
Ali, počnimo od početka.
Zaselak Postrana, okrenut suncu, za mene je bio i ostao centar svijeta