SRETAN KRAJ ŽIVOTA OD KOZE TETE MARIJE
Uz priču o gudinima-prajcima ide i sudbina naših koza. Koza je takodjer bila dio obitelji, davala nam je kozliće koje je obično pokojna baba prodavala za prvi maja, jer je bila šteta ubit doma kozlića i izist ga. Takodjer nam je koza redovito davala mliko koje je baba stavljala u malo crne kave, a didi Antonju bi stavila u zdilicu pola mlika i pola vina pa je radi toga doživio 88 godina.
Koze su s nama živile po 6-7 godina u kućici u Roguji. Svaka se je zvala Bilača, jer je bila bijele boje, što je normalno. Sve su se koze u to doba u Postrani i u Žrnovu, pa i na otoku zvale Bilača, jer smedjih i šarenih koza nije ni bilo.
Zašto su sve koze bile Bilače, pitaš se ti, kurijozni čitatelju? Za vrijeme druge petoljetke je narodna vlast odredila da se više koze ne mogu držat doma, jer da su one štetočine za naše šume. Sve koze, dakle, treba ubit, a uvest plemenite sanske koze iz Švicarske što jedu samo travu, a ne i šume. Kako ćeš dovest kozu iz Švicarske, pitao se je naš narod koji nije znao ni dali ima puta do Švicarske ni koliko je to daleko. Rješenje za naše koze je stiglo iznenada, kad su jednog proljetnog dana u Postranu banula dva muška obučena u bijele ogrtače. Oni su rekli da su državni stručnjaci-procijenitelji dali su naše koze plemenite pasmine ili nisu. Po selu se je odma pročulo da bijele koze prolaze ispit. Svaka je domaćica dovela svoju bijelu kozu (smedje i šarene su bile sakrivene po bašćinama) na pregled. Stručnjaci su ih gledali sprida i straga, pa su s nekom ljubičastom bojom opiturali po jedno uho svakoj kozi, napisali neku potvrdu i tražili po deset dinarih po pregledu. Deset dinarih nije bio neki novac, a ti kurijozni čitatelju pomnoži s deset dinarih oko 100 koza iz Postrane plus oko 300 iz Kampuša, Sela i Brda, da ne računamo Pupnat, Čaru i Smokvicu, pa ćeš vidit da su njih dvojica bili zaradili lipe solde. Naše domaćice, a i koze, su se sretne vratile doma,
a smedje i šarene su za svaki slučaj završile u kotlu, jer se je za bijele imalo dokumenat a za smedje i šarene nije.
Nakon više dana smo čuli da su ih u Blatu pitali za papire i strpali u zatvor, jer stručnjaci, naravno, nisu imali nikakva papira ni svidožbe, ni ovlasti od države.
Koze su nam bile veći prijatelji od ovaca, jer su znale doći za babon ili za teton Marijom sve do naše kuće, kao dresirani kučak. Imale su pravo doći na vrata od kuće pa bismo im dali po komad starog kruha ili list kupusa kojega bi u slast pojele.
Ali jednog je dana i kozi morao doći kraj. Koza se nije ubijala kako gudin, jer nju nemaš di udrit sikirom, a osim toga koza je pametna pa bi vidila što joj se sprema i vjerojatno bi se nastojala spasit velikim skokovima preko ograde. Zapravo ja i ne znam kako se je ubijala, jer mi djeca nismo imali volje ni želje gledati taj strašni čin. To su obično u drugim kućama činili samo muški, a ženske su otirale suze o traversu ne gledajući pred kućicu gdje se je to dogadjalo.
Kako ćeš onda ubit svoju kozu a ne učinit strašnu nevoju i plač? Za to je moja teta Marija našla neobično i originalno rješenje: u dogovoru s tetom Milicom Maslotovicom iz Prvog Sela bi ona odvela svoju staru kozu dan prije tog strašnog čina teti Milici i dovela bi Miličinu staru kozu u našu kućicu. S obzirom da mi u kući nismo imali nikakav osjećaj prema kozi tete Milice, ona je mogla bila pogubljena, u kratko vrijeme skuhana i pojedenam bez imalo grižnje savjesti.
Tako su i u tete Milice njeni ukućani mirne duše ubili i pojeli našu, a njima tudju kozu, i to je, eto, sretan kraj života jedne koze. Bolje je u to doba Žrnovu bilo biti koza nego gudin.
Ante I. Curać
Rujan 2012